Nedelja, 15. mart 2015. uveče.
Moj dugogodišnji izviđački prijatelj i ja sedeli smo u kafiću neposredno ispred njegove zgrade i ćaskali. Nismo se videli već nekoliko nedelja. Izuzetno prijatan je sagovornik, tako da smo opušteno pričali o svemu i svačemu.
Kafić je dugačak desetak metara, sa tri reda stolova (levo sa po četiri stolice, desno sa po dve). Pravo se ,,udara” na šank, a levo se skreće ka toaletu ispred koga je još jedan sto za četvoro. Moj prijatelj i ja sedimo po sredini prvog dela, sa leve strane.
Iznenada, u kafić ulazi grupa policajaca i raspoređuje se. Očigledno su meta ljudi za onim stolom do toaleta, kojeg ne vidimo (pogotovo ja koji sam okrenut leđima), ali su okrenuti i prema nama, u spremnosti da fizički intervenišu, što se zaključuje iz njihovog ponašanja
- Molimo vas da se svi legitimišete.
Nas dvojica krećemo da vadimo dokumenta. Moj prijatelj progovara:
- Ja sam pukovnik u penziji ...
- Dajte dokumenta - odgovara poilicajac.
Vadeći svoja dokumenta iz novčanika moj prijatelj nastavlja:
- Ja sam i novinar, Pokazaću vam legitimaciju. Možete li mi reći o čemu se radi?
- Dajte dokumenta.
- Imam pravo da znam o čemu se radi. Hoćete li mi reći svoja imena i prezimena?
- To vas ne interesuje. Dajte dokumenta.
- U tom slučaju vam ne dam dokumenta. - moj prijatelj počinje da vraća legitimacije u novčanik.
- Opire se ligitimisanju - vikne policajac i onda trojica njih, bez opomene da će to učiniti, prilaze mom prijatelju, hvataju ga ko gde stigne, podižu sa stolice, stavljaju mu lisice i odvode prema vratima gde ga pribiše uza zid. On sve vreme govori da se radi o nesporazumu i poziva ih da ga ostave na miru, da nije izgrednik, da je penzionisani pukovnik...Nudi ličnu kartu.
Bili su neumoljivi. Policajac ga drži okrenutog prema zidu sve vreme dok traje provera prisutnih radio vezom. Prijateljevu primedbu da je u neprijatnom položaju i oseća bolove ne prihvata. Onaj policajac koji je sa njim razgovarao pregleda mesto na kome je sedeo, uziima i pretresa njegovu jaknu. Prilazi meni i pretresa moju jaknu i mene.
Nakon desetak minuta, proverivši sve prisutne (pored nas dvojice još sveukupno trojica gostiju i kelnerica), odlaze iz kafića bez reči, odvodeći mog prijatelja. Ništa nisu našli, nikakav povod za intervenciju. Očigledno lažna dojava.
Ja završih piće, odoh do kuće gde sa prijateljevog telefona pozvah njegovog sina i obavestih ga o incidentu. Par sati kasnije prijatelj mi se javio i došao po mobilni.
Policajci su mu nakarikali da se opirao intervenciji, da ih je napadao i pretio im. Podigli su krivičnu prijavu protiv njega. Isleđivala su ga dva fina momka, ali su oni iz patrole bili i dalje neprijatni. Odveli su ga kući, gde su mu zaplenili oružje za koje ima urednu dozvolu, Rekli su mu da će oružje trajno oduzeti. Na pitanje šta ako se dokaže da je nevin, rekli su mu da je sada u evidenciji zbog krivične prijave i da će mu oružje oduzeti.
Da je ovo kako sam napisao tvrdim svom svojom građanskom čašću i integritetom, koliko god da ga imam. Speman sam da ovo ponovim pred svakim sudom i u suočenju sa drugim učesnicima događaja.
Napominjem da nijednog trenutka moj prijatelj nije bio neljubazan, a kamo li učinio nešto prema policajcima.
Napominjem i da je moj prijatelj u sedmoj deceniji života, da je časno odslužio svoj radni vek u Vojsci, da je nosio značajne vojne funkcije, da nikada u svojoj karijeri nije imao mrlju, da je bio omiljen među saradnicima, da je i danas aktivan u udruženju vojnih penzionera. Šta više, duša je jedna od čoveka. On njega nikada nisam čuo nijednu psovku.
Razumem da je naš grad zapljusnut kriminalom i da se policajci susreću sa svim i svačim, ali ovakav bašibozuk i neprimerenu demonstraciju sile nikada ne bih očekivao.